Nakon izvođenja predstave „Kiselina“, autorke Asje Krsmanović, u režiji Nermina Hamzagića i koprodukciji Bosanskog narodnog pozorišta Zenica, XXIII Festivala bosanskohercegovačke drame Zenica 2024. i Scene MESS Sarajevo, razgovor o ovom pozorišnom komadu održan je na Sceni „Petar Kočić“ Narodnog pozorišta Republike Srpske. Vida Davidović, voditelj, poželjela je prisutnima dobrodošlicu na prvo takmičarsko veče Teatar festa „Petar Kočić“ i navela da je riječ o višestruko nagrađivanoj predstavi koja je izmamila suze velikom broju gledalaca.
Istakla je da tekst Asje Krsmanović otvoreno govori o suštini gubitka i načinu na koji se pojedinac i kolektiv transformišu kroz isti. Zatim je pozvala glumca Mirvada Kurića da kaže nešto više o tome kako teče razvoj od krivice do teških osjećanja, uz činjenicu da je riječ o liku koji na sceni često poseže za humorom. Kurić je istakao da su i humor i dramu publika prepoznala u svom okruženju, te da mu je glavna vodilja bila misao o tome kakvi smo prema sebi i drugima i da je svaka generacija prikazana na sceni, u stvari, u pravu, što neminovno dovodi do problema.
Davidovićeva se potom osvrnula na ženske likove u drami koji su potpuno suprotstavljeni. Gordana Boban, glumica, izjavila je da je bio pravi užitak raditi sa ovom glumačkom podjelom, te da to publika osjeti tokom izvođenja predstave. Odnos svekrve i snahe je, prema njenim riječima, već arhetipski i bilo je potrebno samo da mu daju svoj mali pečat. Glumica Selma Mehanović dodala je da joj je ovo bio zaista divan proces i najemotivnija predstava za igranje. „Ova uloga mi je važna iz privatnih razloga, bilo mi je važno portretirati ženu koja je izgubila dijete jer imam taj slučaj u svojoj porodici. Nermin, moje kolege i ja smo istraživali kako da to uradimo, da joj dozvolimo cijeli dijapazon emocija, a da je niko ne osudi“, rekla je Mehanovićeva.
Neđma Čizmo, dramaturg, govorila je o tome kako je došlo do rada na ovoj predstavi: „Asja je pisala ovaj tekst kao studentica master studija dramaturgije na Akademiji u Sarajevu, potom je tekst preuzeo Teatar Oberhauzen i čekali smo da kod njih bude odigrana premijera. Tekst je bio drugoplasiran na našem konkursu, ali smo se svi u Umjetničkom savjetu, žargonski rečeno, ‘zakačili’ za taj tekst. Nismo mnogo znali o procesu rada, izgledalo je kao da imaju neku svoju tajnu. Kad smo vidjeli predstavu, shvatili smo da su radili na jednoj dirljivoj i jako bolnoj temi, te da su morali da se izoluju i da to čuvaju kao jedna porodica.“ Između ostalog, istakla je da, iako svi govore o tome da je tekst životan, tema je, u stvari, smrt i način na koji se suočavamo s njom.
Davidovićeva je zatim postavila pitanje glumcu Benjamini Bajramoviću da li su osjećaj tinjajućeg bijesa i krivice koja izjeda nešto što bi moglo da definiše lik koji tumači na sceni ili je to položaj mladog muškarca koji sa mnogo prikrivene nježnosti procesuira gubitak. „Okolnosti su specijalne, on je čovjek okružen ženama, kojeg su žene odgojile. Kroz tekst je bilo očigledno da je odnos između majke i sina vrlo paradigmatski, tipični odnos između snažne majke i sina koji je odrastao bez oca, koji joj se ne bi zamjerio čak i da ona nije u pravu. Uz dvije vrlo jake žene, on bi da bude jak, ali, prosto, nema prostora“, rekao je Bajramović.
O samom nazivu komada svoj sud dao je Mirvad Kurić: „Od prvog čina je jasno da kiselina radi na više nivoa, kao metafora i kao alegorija. Samo po sebi ima nešto višeznačno, to je želudačna kiselina koja nas izjeda iznutra, to je turšija, to je kiselina riječi koja ostaje slijepljena na koži i koja topi kožu. Alegorijski govoreći, to je jedno društvo u malim mjestima koja propadaju u neku kiselinu.“
