Treće veče Teatar festa „Petar Kočić“ bilo je rezervisano za predstavu nastalu po tekstu Lidije Deduš, a u režiji Ivana Plazibata – „Drvene ptice“ – koprodukcioni projekat Hrvatskog narodnog kazališta Varaždin i Hrvatskog narodnog kazališta Zagreb. Scenografiju potpisuje Zdravka Ivandija Kirigin, za kostime je bila zadužena Petra Pavličić, a za scenski govor Ines Carović. Glumačku podjelu čine: Klara Fiolić, Karlo Mrkša, Barbara Roko, Ljubomir Kerekeš, Helena Minić Matanić, Marinko Leš, Mirta Zečević, Sunčana Zelenika, Konjević, Filip Vidović; Hana Hegedušić, Elizabeta Brodić, Beti Lučić, Lovro Rimac i Pavle Matuško.
Voditeljka okruglog stola Vida Davidović napomenula je da je riječ o naturalističkom prikazu života i patrijarhalnog društva na selu osamdesetih godina, te režisera Ivana Plazibata pitala kako je došlo do ideje da se radi ova predstava.
„Lidija Deduš je, inače, rođena Banjalučanka, živjela je u Sarajevu, Zagrebu, Varaždinu, a sada je ponovo u Zagrebu. Tekst je pobijedio na natječaju HNK Zagreb 2019. godine. Tekst je čamio u nekim fiokama dok ga Senka Bulić nije iskopala i njena inicijativa je bila i zapravo je jedan od bitnih njenih programskih pravaca literatura i dramski tekstovi na kajkavskom, a koji se bave društveno relevantnim temama, naturalističkim temama i donose stvarnosno seciranje Varaždina, Hrvatskog Zagorja, Međimurja i cijele te regije. Zapravo, želi da kajkavski postane i pozorišni i književni jezik, to je Senkina programska linija i zbog toga je bio bitan ovaj tekst“, Plazibatove su riječi.
Na pitanje zašto su kao epoha izabrane baš osamdesete godine prošlog vijeka i da li se danas nešto promijenilo, Ivan Plazibat kaže: „Lidija je bila inspirisana stvarnim slučajem koji se desio i ubistvom jedne djevojke u tom selu, koju je ona poznavala, ali to je bila samo inspiracija i polazište. Danas je to ono što Lidiju kopka, jer kad idete čitati o tome, pronađete samo tekstove u novinama između reklama i onda je pitanje šta ostaje od jednog ljudskog života koji je tako prekinut. Zbog toga je Lidija napisala taj tekst. Ona je kao mala svakog ljeta praznike provodila kod bake, gledala je taj mentalitet, gledala je kako se reprodukuje i on je više-manje ostao isti na tim prostorima i do danas.“
O temi predstave svoj sud dala je i Klara Fiolić, koja u predstavi tumači lik Nadice: „Mislim da je pitanje femicida i dalje jako aktuelno. To što je Lidija napisala je inspirisano događajem iz 1986, ali mislim da je živo i trenutno. Mislim da to nije čak ni pitanje ruralnih područja, o tome se sada lakše priča jer je manja sredina, ali i u gradu isto tako postoji, na različite načine. Ne mora to biti ubistvo, ali postoji jako puno načina zlostavljanja žena i jako je bitno da o tome progovaramo, pa mislim da je predstava važna po tom pitanju.“
O građenju likova prvo je govorila Helena Minić Matanić: „Zanimljivo je da se sa Nadicom susretnem kroz cijelu predstavu samo u jednom segmentu i kasnije se susrećem s njom u jednoj višoj dimenziji, kad nje više nema i samo preko njene majke sam prisutna u njenom životu. Unutar cijele te priče je zanimljivo da ja igram lik žene doktora, u bundi i u najlonkama. Znači, problem zlostavljanja nije samo Zagorje, nije ruralna sredina, nisu osamdesete godine. Žene i u bundama i u najlonkama, fakultetski obrazovane žene, trpe, ne smiju reći i doživljavaju podjednako nasilje kao i ove u ruralnoj sredini. Bilo mi je jako zanimljivo to klasno i to kako ste različiti. Ne smijete biti različiti, pogotovo ne smijete biti različiti. Uče nas da ne smijemo biti različiti, jer ako smo drugačiji, platićemo za to, kamenovaće nas, nije dobro da to radimo, ne smijemo govoriti svoje osjećaje, ne smijemo ništa. Zadnja scena nije ušla u predstavu, ali lik koji ja igram sam pokušala braniti maksimalno. Teško je sa svim tim dijagnozama, sa svim tim traumama koje ta žena ima, zaista mi je bilo teško probijati se dva mjeseca kroz to jer je moja pomisao bila svake sekunde – ako jedna žena samo sjedi u publici, a ja tu nešto pogrešno radim, sram me može biti, ali ako će zbog mene neka druga žena nešto napraviti, progovoriti, onda znači da smo uspjeli u nečemu. Upravo se na tom liku Zdenke Manekenke lomi ta varijanta gdje ona od svega toga pukne, poludi. Plazibat Ivan i mi smo se bavili svim traumama kojima smo se mogli baviti unutar ta dva mjeseca, po meni, na jedan zaista univerzalan način, bez obzira što je jezik specifičan i što je mjesto određeno. Bez obzira na to što je Lidija Deduš stavila dvoje ljudi, doktora i njegovu ženu, u selu kao klasno sasvim drugačije ljude, što je Ivan super unutar toga napravio, jer moja ‘služavka’ i ja smo na istom nivou, mi nemamo razlike. Ona je meni služavka, ona je meni prijateljica, bila ona u krpama, bila ja u bundi, podjednako sjedimo sa istim traumama i plačemo nad svojom sudbinom i bodrimo jedna drugu da nešto napravimo.“
„Ono što zapravo pričamo o patrijarhatu i o nasilju u patrijarhatu, treba znati da su i muškarci ovdje, zbog tog sistema, žrtve tog patrijarhata u ovom komadu. Najbolje se to vidi na liku Pište, on se vratio iz Njemačke, ali se vratio siromašan. Na ovim prostorima se očekuje da se iz Njemačke vratiš s ‘mercedesom’. Izložen je svim vrstama etiketiranja, pa i krivo optužen za zločin koji nije počinio“, nadovezao se Plazibat.
O svom potresnom monologu u pretposljednjoj sceni Helena Minić Matanić rekla je: „Čovjek poludi kad progovori. Kad kaže istinu, čovjek završi na psihijatriji, optuže ga zbog toga ili stvarno ne može psihički izdržati nakon sve te traume. Nažalost, živimo u takvom trenutku. Možda da normalno analiziramo to i da češće imamo otvorene stavove u komunikaciji, ne bi dolazilo do takvih ubistava, do pucanja. Najlakše je na kraju uprijeti prstom i reći – ovaj je lud. Spustimo glavu i nastavimo dalje sa svojim život.
