Posljednje takmičarske večeri Teatar festa „Petar Kočić“ izveden je komad „Sigurna kuća“ Gradskog dramskog kazališta „Gavela“ iz Zagreba. Riječ je o autorskom projektu Anice Tomić, rediteljke predstave, i Jelene Kovačić, a prema romanu Marine Vujčić. Razgovor o predstavi je na Sceni „Petar Kočić“ vodila Jelena Kojović Tepić.
Na samom početku okruglog stola voditeljka je zamolila glumce Dijanu Vidušin, Enesa Vejzovića, Kseniju Pajić i Filipa Šovagovića da daju svoje mišljenje o tome šta bi roditelji trebalo da govore prvenstveno svojim kćerkama kako se ne bi našle u situaciji porodičnog nasilja. Prva je odgovarala Dijana Vidušin: „Da, to je ta tišina kod roditelja i tu su roditelji sigurno činili neki propust, i to ne samo roditelji nego cijelo društvo treba djevojčicama i dječacima govoriti što je ono što nije zdravo u odnosima, kako, zapravo, treba štititi sebe i na šta nikada ne smije pristati i pognuti glavu. To sigurno počinje od malih nogu“. Enes Vejzović rekao je: „Ovo je upravo i poziv mladim ljudima, koji tek ulaze u neke ljubavne, odnosno osvješćujuće faze svog života, da pogledaju ovu predstavu upravo iz tog edukativnog razloga i da budu svjesni znakova upozorenja u ponašanju muškaraca. Problem šutnje je veliki problem“.
Sljedeća je odgovorila Ksenija Pajić: „Meni je posebno drago i sretna sam što uopće sudjelujem u ovoj predstavi upravo zbog toga jer mislim da šaljemo jednu važnu poruku i da govorimo o jako važnim stvarima. Sigurno da ljudi u publici poznaju takve brakove i takve situacije, ako nisu i sami nešto tako doživjeli. Stojim na sceni i igram ovu predstavu i mislim da ja sad radim nešto jako važno i nešto jako dobro. Treba djeci govoriti što su zdravi međuljudski odnosi, između muškarca i žene, u prijateljstvu i kako da uopće prepoznaju situaciju i da se odmaknu od takve situacije, da se odmaknu od takvih situacija, od takvih predatora, nasilnika, koji se mogu i prikrivati u početku“. „Iz perspektive oca koji ima kćer je puno lakše odgovoriti na to pitanje. Vjerojatno bi teže bilo odgovoriti na pitanje šta reći dječacima, ali ja tu vidim tri elementarna pitanja koja se pojavljuju u tim svakodnevnim odnosima i ritualima. Jedno je pitanje slobode, odnosno šta je sloboda, koliko neko ima pravo da zadrži neki svoj prostor za sebe i koliko drugi ima pravo da ti taj prostor oduzme ili nekako omeđi. Drugo je strah, treba li živjeti sa strahom ili bi čovjek trebalo da bude oslobođen od straha koji nosi u sebi. Treće pitanje mi se čini možda banalno, ali ovo jeste, na neki način, predstava o alkoholizmu, koji, zapravo, mijenja strukturu ličnosti“.
Voditeljka je Filipa Šovagovića pitala kako je gradio lik tipičnog balkanskog oca, dobrog čovjeka koji ne može da iskorači iz patrijarhalne matice. „Mi ovdje slijedimo tu dramaturšku nit, koja je vrlo egzaktna i nije jedan standardizirani dramaturški obrazac, jer ako gledate perspektivu romana i perspektivu predstave, vidite da se umjetnička sloboda u radu na ovoj predstavi sastojala u tome da je roman počinjao u zatvoru, a predstava počinje u njihovom stanu i završava njenim odlaskom u zatvor. To su dva potpuno različita prostora, dva potpuno različita vremena, to je jedno nejedinstvo i prostora i vremena. U romanu su roditelji, zapravo, nekako potpuno marginalizirani, nebitni, ali smo ovdje imali veliku slobodu da kreiramo likove koji su nastali kao posljedica genijalne interakcije između Jelene kao dramaturginje, Anice kao rediteljice i Marine kao spisateljice originalnog predloška. Mi smo imali prostor da nekako uđemo sa svih strana, likovi nisu bili toliko egzaktni“, riječi su Šovagovića.
O tome da glumci koji igraju roditelje u jednoj sceni igraju policajce govorila je Ksenija Pajić: „To je bila svjesna namjera. Odnos kakav policajka ima prema Ladi je odnos kakav treba da ima majka, a ona to nema, a to je odnos da se pokaže empatija, ta potreba za zaštitom. Teško je obraniti takvu majku, jedan takav lik, i očito je da je ona dominantna u odnosu muža i žene, vjerojatno i nesretna u tom braku, i on je nesretan u tom braku. Ona vjerojatno hoće iz neke dobre namjere, ja tako vjerujem, da njena kćer bude sretna, da ima bolji život nego ona, i smatra da je taj, koji je profesor, koji je ugledan, da će on usrećiti njenu kćer. Ima tu i malograđanštine, ali ona misli da će on nju stvarno usrećiti. U takvim situacijama obitelj mora biti uključena i svatko od nas treba pomoći, i prijatelji i obitelj. Neke obitelji koje su povezane, koje su iskrene u komunikaciji će prepoznati takve situacije, a neki će nastojati odbaciti te situacije, ne vidjeti ih, zatvoriti oči. Pitanje je koliko je i Lada bila iskrena, koliko su, zapravo, roditelji vidjeli to zlostavljanje, jer se često dogodi da od srama kćer možda ne želi priznati roditeljima da je to baš tako. Možda oni nisu imali točan uvid i točnu informaciju do koje mjere je to zlostavljanje prisutno. Ne pokušavam to opravdati, za to nema opravdanja, nego možda nije sve tako crno-bijelo“.
Voditeljka je konstatovala da Lada, koju u predstavi igra Dijana Vidušin, od potpuno pasivnog lika postaje antička tragična heroina te glumicu pitala da li je bilo teže na sceni biti heroina ili trpilac radnje. Vidušin je odgovorila: „Pozicija žrtve je jako izazovna za igru jer imaš potrebu reagirati, ali ne možeš. Ljudi koji to gledaju sa strane, i u životu i na predstavi, zapitaju se zašto to ona nije prije uradila, zašto nije otišla ili nešto učinila, ali to su takve okolnosti u kojima si ti, naprosto, u jednom trenutku nemoćan. Lada je, zapravo, u zatvoru prije samog zatvora. Taj zatvor u koji ona na kraju dođe je na neki način možda spas, iako je samo druga vrsta zatvora. Tako da pozicija žrtve sigurno nije lagana ni psihički ni fizički. To se zbilja nekome događa u životu, tako da ja sebe, kao glumica, ne želim stavljati u poziciju žrtve nego kao opoziciju nekoga ko to mora proći kao nužno da se odigra“.
Lik zlostavljača Lončara može biti opravdan okolnostima u kojima je odrastao i o tome je Enes Vejzović rekao sljedeće: „Ima mnogo ljudi koji su doživjeli traumatično djetinjstvo, a nisu zlikovci. Svi mi se, u teoriji, rađamo dobri, a tokom života postajemo ovo ili ono. Neki ljudi su naprosto rođeni s potencijalom lakšeg otvaranja mračnog karaktera. Što se Lončara tiče, uz sve obrasce koje znamo o nasilnicima u obitelji i kako to rade i da ih zanima moć i vlast nad drugom osobom, što on vrlo sistematično čini, kao u enciklopediji, u ovoj našoj predstavi. Sve vam je jasno, odmah od prve scene. Zato ponovo pozivam mlade ljude da dođu pogledati ovu predstavu“.
Filip Šovagović je istakao da djela Marine Vujčić treba da budu neizostavan dio školske lektire zbog tema kojima se ova autorka bavi.
O performansima koji su izvođeni prije premijere predstave govorila je Lidija Vidušin: „Anica i Jelena su cijeli koncept predstave pripremile prije prve probe i bili su u planu i ti performansi koje smo izvodili na raznim mjestima u Zagrebu, a koji su bili inspirirani djelima umjetnica koje spominjemo na početku predstave. Bilo je raznih reakcija, čak i negativnih, tako da je bilo zanimljivo promatrati na koji način to ljudi percipiraju, ali je pomoglo za predstavu. O tim umjetnicama nisam puno znala, s čim su se borile i kako su to koristile kroz svoje stvaranje. Za neke stvari nismo mogli dobiti autorska prava pa smo iskoristili moje lice, što je, mislim, dalo još jedan značaj predstavi. Što se tiče predstave, scene su bile jasno napisane, Anica i Jelena nisu htjele uvoditi zatvor jer bi to trajalo predugo, nismo se htjeli baviti time šta ona radi u zatvoru, nego upravo o odnosu između njih dvoje, kako to kreće i do čega dovodi. Predstava je, zapravo, kroz moj lik, priča o potpunoj propasti identiteta, a onda i o društvu, o susjedima koji vide i neki ne reagiraju, a neki žele reagirati. Vrlo je kompleksno i mislim da se ti ljudi čak i ne mogu osuditi nego, na neki način, i razumjeti, iako bi, naravno, bilo puno hrabrije kad bi ljudi reagirali“.
Filip Šovagović je dodao i da su svi glumci na sceni, u trenucima dokumentarističkih pojava, neki kolektivni lik koji vodi i objašnjava radnju u smislu deskripcije, dok su u romanu ti dijelovi Ladine unutrašnje misli gdje ona sve vrijeme balansira između toga kako svijet gleda subjektivno i kako bi ga, u stvari, htjela objektivno sagledati kako bi shvatila šta joj se dešava, što je istakao kao najveći kvalitet romana. Lidija Vidušin je dodala da Jelena Kovačić i Anica Tomić njeguju način rada kojim publiku angažuju kao da je s glumcima na sceni i da je svjedok svega što se dešava. Za glumce je to, po njenim riječima, lijep izazov što mogu „iskakati“ iz naratora u scenu i obratno, što nije uobičajen način rada i odlična stvar za glumca.
