U okviru inkluzivnog programa Teatar festa „Petar Kočić“, biće izvedeno javno čitanje drame „Nosači (ili Neutješni)“ autora Zorana Todorovića, posebno prilagođeno za slijepe i slabovidne osobe.
Zoran Todorović osnivač je Studija za kreativno pisanje, scensku produkciju i režiju “Teatrolog” u Istočnom Sarajevu. U najmlađem teatru Republike Srpske, Narodnom pozorištu Istočno Sarajevo obavalja funkciju umjetničkog direktora, a njegova prethodna drama “Miro(pomazani)“ nagrađena je kao prvoplasirana na Javnom konkursu za izbor najboljeg neobjavljenog domaćeg dramskog teksta Ministarstva prosvjete i kulture Republike Srpske 2023. godine, te postavljena na scenu Gradskog pozorišta Gradiška.
U razgovoru sa Todorovićem otkrivamo o čemu govori njegovo novo dramsko ostvarenje, o prilikama za kreativni rad, i inkluzivnoj ulozi pozorišne umejtnosti.
U okviru pratećeg programa Teatar festa „Petar Kočić“, biće izvedeno javno čitanje drame „Nosači (ili Neutješni). Koje teme teritirate u ovoj drami?
Više tema se može naći u ovom komadu ali oni su, u osnovi, povezane jednim osnovnim lajt-motivom, a to je usamljenost. Pri tome se ne misli samo na fizičku izolovanost od drugih ljudi, već na onu vrstu usamljenosti koju osjećamo okruženi drugima. Kao i na onu možda najtežu vrstu, kada smo izolovani unutar sebe, znajući da li je moguće izbalansirati potrebu za osamljivanjem i potrebu za prisustvom i prijateljstvom, odnosno da li je to uopšte moguće ako je pokretač stanja lična tragedija i konstantna duševna bol? Glavni junak komada ima samo kćer, godine sa kojima može otići u prevremenu penziju, poslove koje mrzi i stan u koji se povukao od svijeta. A, zapravo, jedino što ima su lјudi oko njega, često neželјeni i navalentni gosti koje dočekuje i ispraća sa zajedlјivim primjedbama i želјom da se ne vraćaju.
Zapravo, najprije ga upoznajemo u bici sa birokratijom i lјudima, pozvanim i nepozvanim, koji upadaju u njegov stan i narušavaju njegovu dinamiku. Njegova usamljenost je uzrokovana nečim mnogo jačim od površne mrzovolje i netrpeljivosti. Poslije saznanja o istini, moramo se zapitati koliko postoji ljudi u našem okruženju koji svoje breme nose prikriveno spoljašnjim manifestacijama koje su samo maska i mehanizam samoodbrane. To su ljudi koji utjehu pronalaze obmanjujući sami sebe nadajući se da će tako lakše podnijeti duboke nemire u sebi, ali utjeha ne nalaze. (Ne)utješni su, ma koliko da se trude. U stvarnosti svi oni kroz život sami nose teret koji niko ne vidi. Ili ne želi da vidi. Otud zapravo potiču dva naslova ove drame. Oba su pristajala tako dobro, da sam odlučio da oba i ostanu.
Naravno, legitimno je koristiti bilo koji pojedinačno. Ja lično, kada bih imao priliku da je postavim, opredijelio bih se za naslov „Nosači“. U suštini, mene zanimaju ljudi koji postoje negdje među nama i zato volim da pišem o njima, odnosno, da kroz pojedinačne primjere pokušam čitaoca/gledaoca ponukati na razmišljanje u kontekstu šire slike. Ako možemo reći da postoje „mali obični ljudi“, ne možemo reći da postoje „male i obične“ tragedije jer svakome je njegova tuga najveća i najteža. Osjećaj krivice, griža savjesti i neprihvatanje realnosti takođe su bitna psihološka linija u podtekstu ove drame ali ne bih dalje ništa da otkrivam zbog onih koji će je tek čitati ili nekad možda gledati na sceni,
Ovaj savremeni domaći tekst, istakao se kao trećeplasirani na Javnom konkursu za izbor najboljeg neobjavljenog domaćeg dramskog teksta Ministarstva prosvjete i kulture Republike Srpske. Vaš tekst “(Miro)pomazani” 2023. godine bio je prvi na pomenutom konkursu, potom je realizovana i predstava. Da li možemo da očekujemo postavljanje ovog novog teksta na scenu uskoro?
Volio bih reći da očekujem postavljanje i ovog teksta ali nisam optimista po tom pitanju. Realno, nisam ni pesimista nego više posmatram realno. Produkcija ovakve predstave ne bi zahtjevala puno sredstava za npr. scenografiju, jer se sve odigrava u istom prostoru, ili na kostime, ali komad ima možda previše likova za većinu naših pozorišta, a angažovanje gostujućih glumaca može biti organizaciona poteškoća za aktivan život predstave.
Ipak, mogu reći da bih volio vidjeti postavljen ovaj komad, te neka zaključak bude da se nadam kako će se ipak neko angažovati i jednom oživjeti „Nosače“, odnosno „Neutješne“
Koliki je potencijal domaćih dramskih pisaca i da li imate dovoljno prilika za razvoj i rad, u tom kontekstu koliko je značajno održavanje i širenje festivalske pozorišne mreže?
Mislim da imamo potencijala u širem smislu. Volim vjerovati da je tako jer sam siguran da mnogi kod nas stvaraju i pišu ali ne znamo za njih jer nemaju priliku ili želju da se predstave javnosti.
Što se tiče pojedinačnih slučajeva nas za koje znam da pišemo, tu tvrdim da imamo veliki potencijal. Neki od domaćih pisaca su moji prijatelji, neke ne poznajem lično, ali sam svjestan kvaliteta koji imamo i polako razvijamo, a sve donekle u skladu sa trenutnim stanjem i količinom podrške koju dobijamo.
Da nema povremenih konkursa koje organizuju Ministarstvo prosvjete i kulture Republike Srpske ili Udruženje dramskih pisaca Srbije, za naše drame ne bi znao skoro niko osim najužeg kruga kolega i prijatelja, Ovako, ima neke šanse da se to stanje unaprijedi. Sa tim unapređenjem koje iskreno očekujem, sigurno je da će se vremenom stvoriti kvalitetna mreža među domaćim pozorištima gdje ćemo dobiti šansu da odabiramo i postavljamo tekstove domaćih dramskih pisaca.
Dug proces sigurno ali nadam se da ćemo uspjeti, da bismo jednog dana imali zaista domaću scenu, razvijenu i sveprisutnu. Opet kažem, trebaće puno vremena, strpljenja, truda i pomoći.
U okviru Tetar festa „Petar Kočić“ planirano je inkluzivno čitanje drame „Nosači (ili Neutješni)“, s naglaskom na slijepe i slabovide osobe. Kako Vi gledate na ovakve inicijative?
Meni su takve inicijative uvijek dobre i poželjne. Imam određeno iskustvo u toj oblasti jer sam prije nekoliko godina u sklopu Studija Teatrolog uradio dva projekta za potrebe slijepih i slabovidih. Prvi je zbirka originalnih radio drama polaznika studija gdje se ja potpisujem kao mentor, reditelj i producent.
Drugi projekat je bila zbirka audio priča, takođe polaznika studija. Oba projekta sam uradio u saradnji sa Matičnom bibliotekom Istočno Sarajevo i mislim da su radovi doprli do velikog broja korisnika. Radujem se čitanju moje drame posebno što će doprijeti do publike koja ima poteškoće pratiti ovakve sadržaje na konvencionalan način, odnosno, ne postoje izdanja domaćih drama na Brajevom pismu.
Vjerovatno je i to nešto o čemu treba malo više razmišljati u budućnosti. U svakom slučaju, nadam se da će publika koja bude prisustvovala čitanju moći da uživa i da će im se dopasti moja drama.
