Nakon odigrane predstave „Igra“ u produkciji Pozorišta „Boško Buha“ iz Beograda, čiju režiju potpisuje Milica Kralj koja je, uz Milu Mašović Nikolić, i koautorka teksta, održan je okrugli sto na Sceni „Petar Kočić“ Narodnog pozorišta Republike Srpske. O predstavi su razgovarali svi glumci iz podjele: Milica Janketić, Katarina Marković, Ljiljana Slović, Teodora Ristoski, Vladan Milić, Vučić Perović i Uroš Jovčić, a pridružila im se i rediteljka Milica Kralj. Voditeljka Jelena Kojović Tepić započela je razgovor konstatacijom da se predstava prvenstveno obraća uzrastu o kojem naša pozorišta ne vode računa te da ovaj pozorišni komad treba da gledaju adolescenti i mladi ljudi jer je to predstava o sukobu generacija koja upravo mlade ostavlja u praznom prostoru.
O nastanku predstave govorila je rediteljka Milica Kralj:
„Nastala je iz mog ličnog pitanja jer sam donedavno radila kao profesor i uvijek sam se pitala da li dovoljno čujem tu generaciju, pošto je svaka nova generacija koja dođe meni sve dalja. Onda sam se pitala da li ja podrazumijevam da oni nešto treba da misle ili bi trebalo da znaju i nisam znala da li ih dovoljno slušam. Mislila sam da je zgodno da o tome radimo predstavu u Pozorištu ‘Boško Buha’ koje ima svoju večernju scenu i određenu publiku koja jeste i mlađa, ali je i starija.“
Navela je da je mišljenje mladih da ovu predstavu treba da gleda svaki mlad čovjek sa svojim roditeljima, ali i njihovi roditelji sa svojim roditeljima jer govori o generacijskim zabludama i zatvorenom krugu u kojem se nalazimo.
Ljiljana Slović, u predstavi Malena, istakla je da je međusobno slušanje veoma važno, bez obzira na jaz među generacijama te da je često zabluda da mladi nemaju šta da kažu.
Glumac Vladan Milić rekao je da misli da je ova predstava, u stvari, obraćanje roditeljima i generacijama koje su zapostavile djecu na razne načine. Tokom rada na predstavi, kao roditelj se pitao šta je ono što treba da promijenimo kako bi djeca postala bolji ljudi. Naveo je da je ova predstava, u stvari, socijalna drama i teška tema koja se tiče svih nešto starijih.
Mišljenje Teodore Ristoski o radu na predstavi zasnivalo se na tvrdnji da je Milica Kralj uspjela da stvori timski duh i poveže različite ljude tako da se osjećaju kao jedna porodica. U atmosferi slobode nastala je predstava koja privlači pažnju.
Uroš Jovčić istakao je da su svi likovi koje publika vidi na sceni proistekli iz ljudi iz njihove okoline te da je svakom liku koji je odigrao dodao zrno ljudi koje poznaje. Jovčić je rekao da su upravo iz kolektivne igre i dobre atmosfere nastajala najbolja rješenja koja je iskoristio.
Milica Kralj se nadovezala riječima da sam komad nije imao naslov, nego je igra bila njegovo žanrovsko određenje i da je željela da se bavi takvim pozorištem. Pritom je dodala da voli teatar apsurda jer je taj žanr blizak našem savremenom životu, a izrazito zahvalan za glumačku igru, kao i za publiku.
Milica Janketić rekla je da je srećna zbog prilike da ponovo zaigra u Pozorištu „Boško Buha“, kao i zbog toga što su napravili zaista dobru predstavu, a Katarina Marković je dodala da ovo pozorište ima dobar ansambl i angažuje veoma dobre reditelje i gostujuće glumce koji doprinose kvalitetu predstava na dječijoj i večernjoj sceni. Istakla je da, s obzirom na to da sada dijele scenu sa drugom ustanovom, imaju nešto manje termina te da vjeruje u to da će se situacija promijeniti nabolje čim se vrate u svoje prostorije. Marković je istakla i da je „Igra“ predstava u kojoj tinejdžeri mogu uživati bez straha da je neće razumjeti.
Vučić Perović rekao je da je za njega rad na predstavi bio povratak na drugu godinu studija, što je za njega bio iskorak, ali i da je, osim Katarine Marković, prvi put radio sa ostalim glumcima iz podjele, što nije bilo prepreka za stvaranje dobre komunikacije.
O samom tekstu Milica Kralj je rekla da je upravo željela ovakav tekst, s tim da je proces pisanja bio interesantan jer je znala da se želi baviti žanrom koji bi nazvala igra, što joj je olakšala Mila Mašović Nikolić, te da je zahvalna zbog slobode koju je dobila da bi napravila predstavu kakvu bi ona, kao publika, željela da gleda.
