Drugi masterklas u okviru pratećeg programa XXVII Teatar festa „Petar Kočić“ održan je u Studentskom kulturnom centru Univerziteta u Banjoj Luci, a sa prisutnima je svoja iskustva i zapažanja podijelio reditelj Borut Šeparović. Na samom početku Šeparović je izrazio žaljenje zbog toga što nije u našem gradu sa nekim svojim radom, a zatim, na pitanje moderatora Nikole Bundala, podijelio svoje iskustvo o upoznavanju i prvoj saradnji sa Draganom Živadinovom, te uticaju koji je imao na njegov rad. Zatim se osvrnuo na početke stvaranja umjetničkog kolektiva „MONTAЖ$TROJ“, koji je u prvoj petogodišnjoj fazi provokativno nazvan Nogometno kazalište „MONTAЖ$TROJ“. Cilj ovog umjetničkog kolektiva, po Šeparovićevim riječima, nije bio da se osloni na pozorište kao medij, nego je njihov rad uključivao i performanse i razne akcije, jer je smatrao da pozorište treba izvući iz njegove učmalosti, a prvih godina, do 1996. godine, funkcionisali su na zapadnom tržištu.
Šeparović se osvrnuo na to koliko je drugačije funkcionisalo pozorište u prethodnom periodu i koliko je bilo drugačije interesovanje publike. Prijelaskom u novi milenijum i dostupnošću novih tehnologija, situacija se mijenja i teže je mlade ljude dovesti u pozorište kako bi stvorili kulturni kapital. Pritom je naveo da je najbolja reklama za predstavu upravo to koliko je publika preporučuje. Po njegovim riječima, teatar umire sa svojom publikom, a ako ne umire – onda polagano stari. Razlog za to nalazi u mnoštvu sadržaja kojem su mladi izloženi, te da je vrlo teško promijeniti takvu situaciju.
Bundalo je zatim pomenuo društveni aktivizam Boruta Šeparovića, koji se ogleda u njegovim predstavama, te postavio pitanje o inspiraciji za njihove teme. „Meni se čini, da živimo u nekom savršenom svijetu, da nam kazalište ne bi bilo potrebno, ali mislim da, ne samo u ovim našim krajevima, danas društvo, svijet oko nas, vrišti sa temama i poziva da se njima bavimo. Druga stvar je koliko smo mi trankvilizirani i koliko se, na neki način, nešto možda i u startu odbacuje“, kaže Šeparović. Zatim je naveo iskustva s postdiplomskog studija u Amsterdamu, te kasnije predstave „Timbuktu“, u kojoj su na sceni psi iz azila, a zatim i beskućnici, ali takav angažovan projekat na akademiji nisu podržali uz obrazloženje da nemaju taj problem. Tu predstavu je kasnije pokušao postaviti u Njujorku, ali nisu mogli biti ispunjeni svi uslovi. Tada se suočio i sa činjenicom da i te sredine imaju ograničenja u smislu šta je to što se može realizovati u pozorištu, te da na našim prostorima postoji veća sloboda kada je umjetnički izraz u pitanju.
O predstavi „Mladež bez Boga“ (2019) u koprodukciji MONTAЖ$TROJ-a i ZKM-a, koja se bavi masovnim pucnjavama u školama, i u kojoj je Šeparović htio da prikaže psihologiju, odnosno ideologiju mladih ljudi koji se odluče na čin ubistva i samoubistva, te da suoči publiku sa otuđenošću i radikalizacijom mladih u današnjem svijetu.
O korištenju modernih tehnologija u predstavama Šeparović je govorio na primjeru pomenute predstave u kojima mladi glumci igraju video-igrice u realnom vremenu uz prikaz live streaminga u pozadini, ali i predstave „Jezik kopačke“ i „Vojcek“ u kojima se koriste ekrani, dronovi, ali i telemetrija. Pritom se dotakao i potrebe postavljanja klasičnih komada u kontekst sadašnjeg vremena. Razgovor je nastavljen dubljom analizom predstave „Jezik kopačke“ u produkciji ZKM-a, koja nije jedina predstava Boruta Šeparovića koja se bavi fenomenom sporta, ali koja u sebi sadrži elemente dramskog i postdramskog.
Reditelj je za potrebe predstave „Slijepi vode slijepe“, u koprodukciji MONTAЖ$TROJ-a i Gradskog dramskog kazališta Gavella, posegnuo i za vještačkom inteligencijom, što je za njega bio novi izazov, a u kojoj razrađuje temu tehnokratske elite koja na nekom ostrvu izrađuje robote, na osnovu teksta koji je većinom nastao zahvaljujući ChatGPT-ju.
Na kraju masterklasa Šeparović je obrazložio svoje vrlo zanimljivo viđenje tehnofeudalizma, čiji koncept je istraživao grčki ekonomista i političar Janis Varufakis, te dao kraću analizu predstave „Moje srce kuca za nju“, koja je, u stvari, dekonstukcija fudbala kroz rodnu i socijalnu varijantu.
