Izložba: Prostor igre, scenografkinja Dragana Purković-Macan

Scenografija za mene nikada nije bila samo prostor u kojem se radnja odvija, već prostor u kojem se rađaju značenja. Ona ne opisuje — ona sugeriše, ne objašnjava — već otvara.

Tokom dvadeset pet godina umjetničkog rada nastalo je 108 scenografija, svaka kao pokušaj da se nevidljivo učini prisutnim, a unutrašnji svijet drame prevede u vizuelni jezik. Moje scenografije su uglavnom metaforične — oblikovane da ne zatvaraju značenje, već da ga umnožavaju, ostavljajući prostor glumcu, ali i publici, da ga iznova otkrije. One ne grade mjesto, već stanje. U svakoj scenografiji pokušavala sam uhvatiti ono između: između riječi i tišine, tijela i sjenke, pokreta i zastoja.

Metafora je njihov jezik — ne kao ukras, već kao nužnost. Jer scena nije slika svijeta, nego njegov odjek. U tom odjeku, prostor postaje napet, krhak, ponekad nemiran, uvijek živ.

U tom prostoru igre, scenografija postaje partner, tiha struktura koja nosi ritam predstave, njenu atmosferu i njene skrivene slojeve.

Kroz skice, fotografije i makete predstavljene na ovoj izložbi, može se pratiti put od ideje do scenskog prostora — put koji je vođen potrebom za istraživanjem i pomjeranjem granica izraza.

Ova izložba nije samo pregled rada, već i traganje za odgovorom na pitanje: šta sve prostor može biti kada mu se dozvoli da igra. Prostor nikada nije prazan, on pamti, šapće, opire se i otvara se — tek kada mu se dopusti da igra.

Nagrade su ostajale na marginama tog procesa, kao kratki tragovi prepoznavanja. Ono što je ostajalo u središtu jeste potreba da se prostor stalno izmiče sigurnom, da ne bude konačan, da ne pristaje na jedno značenje.

Izložba „Prostor igre“ nije retrospektiva, to je niz pokušaja, otvorenih, nedovršenih, živih. Jer scenografija, kada je istinska, ne prestaje da se događa — čak i kada predstava završi.