Izvođenje predstave „Bolivud“ Gradskog pozorišta Podgorica obilježilo je četvrto takmičarsko veče Teatar festa „Petar Kočić“. Predstava je rađena po tekstu Maje Pelević, a reditelj je Kokan Mladenović. Okrugli sto o predstavi održan je na Sceni „Petar Kočić“ Narodnog pozorišta Republike Srpske, a razgovor o predstavi, kao prethodnih večeri, vodila je Jelena Kojović Tepić.
Voditeljkino prvo pitanje bilo je upućeno direktorki Sandri Vujović, a odnosilo se na to kako živi Gradsko pozorište Podgorica.
„Prvo bih zahvalila publici na reakciji i na aplauzu. Očigledno je da smo sa ovom predstavom pogodili i vas. Tačno je da Gradsko pozorište nema svoju zgradu. Ovo je za nas godina jubileja, mi ove godine proslavljamo 75 godina postojanja i sve to vrijeme naše kolege su već decenijama stvarale neke kultne predstave u uslovima u kojima je radio i Kokan, ‘uz pomoć konopa i pruća’, kako se kaže i u predstavi, ali uvijek je ta ljubav prema teatru i taj lični napor i entuzijazam savladavao sve te prepreke i izazove. Mi, napokon, za svoj 75. rođendan, dobijamo svoju zgradu, kroz nekih mjesec i po do dva nas očekuje useljenje. Često se u Crnoj Gori čuje da je riječ o novoj zgradi Gradskog pozorišta, to jeste novoizgrađena zgrada, ali je prva i jedina koju naše pozorište ima i iskreno se radujemo jer ćemo napokon dobiti optimalne uslove za rad“, riječi su Vujovićke.
Kokan Mladenović, reditelj predstave, o procesu rada na predstavi rekao je:
„Meni je jako važno da mi pričamo neke zajedničke priče. Meni je Majin komad poslužio samo kao osnova da svi zajedno, kroz improvizacije, razgovore, detektujemo šta nas to boli. ‘Gorskog vijenca’ i zgrade teatra, naravno, nema u Majinom izvornom tekstu, mada je on poetičan i bolan. Svi prepoznajemo ovu strašnu tranziciju i život koji živimo i ukidanje nekih vrijednosti. Bilo je važno da ispričamo priču koja nas se tiče i da za to nađemo formu koja je scenski atraktivna. Ja ne volim da satira juriša na publiku da joj pokaže kako je sve strašno, mislim da to treba zapakovati u neku šećernu vunu, u nešto što se lako i lijepo jede dok ne postane mučno na kraju. Tako smo se mi sa ovim ansamblom jako lijepo igrali, izmislili mnogo toga, promijenili mnogo toga. Svi zajedno smo kreirali ovaj svijet, koji vi vidite.“
O svom iskustvu rada na predstavi i uticaju na nju govorile su glumice Branka Femić Šćekić, Lara Dragović i Ivona Čović Jaćimović.
Branka Femić Šćekić rekla je da je rad na predstavi za nju bio čista radost, kao i svaki put kada sarađuje sa Kokanom Mladenovićem. Dodala je da je sam proces improvizacije bio izazovan, kreativan, bolan i izuzetno značajan za nju. Nije krila da ju je mučila zebnja kako će publika prihvatiti „novo čitanje“ „Gorskog vijenca“, ali je shvatila da je to najbolji način da predstava skrene pažnju na probleme u kulturi.
Lara Dragović rekla je:
„Što se tiče samog procesa, meni je najznačajniji dosad. Imali smo mogućnost da improvizujemo, što je za glumca ogroman izazov, upravo ta mogućnost da sam stvaraš tekst i da se to prihvati ili ne. Kad sam čula da će ‘Gorski vijenac’ da se internacionalizuje, meni je to bilo strava i nisam uopšte zazirala od toga, nisam se bojala. Bilo je dobro što sve možemo da dekonstruišemo. Toliko nam je svima stalo do ove predstave, stalo nam je da kvalitetno odradimo svaku probu i to se među nama baš osjeća, a, nadam se, i vidi.“
Ivona Čović Jaćimović izjavila je da je banjolučka publika najbolja i najljepša u regionu te da je to najljepši prijem koji jedan glumac može da poželi, kao i da umjetničku i pozorišnu ljubav uvijek dobija od naših gledalaca, na čemu je iskreno zahvalila.
O radu sa Kokanom Mladenovićem rekla je:
„Ništa nije sa ovim čovjekom teško, zato što je on u procesu čista ljubav, čista podrška i čisto razumijevanje, kao glumačko biće. I kad nam ne ide, on uvijek nađe način, i to specifičan jer ima jako specifičan smisao za humor i on voli da radi sa nama. U tome je vjerovatno ta ‘žica’ da, i kad nam je teško sa glumačke strane da prihvatimo nešto rediteljski, koncept ili stil igre, on uvijek nađe način da nam omogući sva glumačka, tehnička sredstva da našem glumačkom biću taj put napravi lakšim.“
Voditeljka je zapazila da je jedini dramski strukturisan momenat u predstavi monolog o položaju mlade glumice.
„Nekako je trebalo zaokružiti tu liniju mlade glumice, koja ima svoja tipska nipodaštavanja u odnosu na muškarce u pozorištu, u odnosu na položaj, veličinu uloge itd. Nekako se zaokružuje sudbina ne samo mladih glumica, nego žena u kulturi i žena inače. Taj monolog je, dobrim dijelom, nastao kao jedna slična, meni vrlo draga predstava i po načinu rada i po rezultatu, a to je ‘Karolina Nojber’, koju smo radili baš ovdje, u Narodnom pozorištu Republike Srpske. Ona je bila malo previše satirična za taj trenutak u kojem je nastala. Kroz fenomen Karoline Nojber smo otvorili tu priču o ženama i onda smo je, praktično, krunisali kroz tu dramsku scenu. Mislim da je sada ukupna struktura ženske priče zaokružena na način da imamo cjelinu“, riječi su Kokana Mladenovića.
Zatim je Jelena Kojović Tepić pitala glumca Emira Ćatovića koliko je bilo teško usvojiti pokret, čak i mimiku, bolivudskih likova.
„I ranije sam sarađivao i sa Irenom (Popović Dragović) i Andrejom Kulešević, koja je radila pokret, kao i sa Kokanom. Imali smo veliko povjerenje u njih i to je stvarno dolazilo iz neke ljubavi. Ova predstava je interesantna za nas, uopšte i za naše pozorište i za naš ansambl i za svakoga od nas pojedinačno, zato što smo imali taj izazov da imamo tri stila glume i da, ako mogu tako da kažem a da ne zvučim pretenciozno, žongliramo između ta tri stila i da se vješto uvlačimo kroz njih, a da nikoga ne opterećujemo, niti publiku niti jedni druge na sceni. Iz ovog procesa izašli smo bogatiji za neka iskustva. Sve se to sklopilo u jednu cjelinu“, rekao je Ćatović.
Na pitanje voditeljke da li su na predstavu dolazili lokalni funkcioneri, Sandra Vujović rekla je:
„Dolazili su, a oni sa kojima sam uspjela da razgovaram nakon izvođenja prihvatili su kritiku i šalu na svoj račun i imali smo vrlo ozbiljne i konstruktivne razgovore, što daje nadu. To i jeste svrha pozorišta, da nam okrene ogledalo, da se pogledamo dobro u njega, da preispitamo sebe u tim situacijama i da izvučemo neke pouke. Mislim da se to dešava sa ovom predstavom jer mi nismo ovdje samo takli u donosioce odluka, mi smo takli i neki naš balkanski tvrdokorni patrijarhat koji smatram korijenom svakog zla u našim zemljama. Kokan je to mudro i na zabavan način predstavio i dao nam jednu gorku pilulu, a onda kašiku meda, što je, izgleda, dobar recept.“
Na njene riječi nadovezao se Emir Ćatović:
„Kokan je došao sa idejom da je izabrao određeni događaj. Izabrao je da priča o tome kako je sve na prodaju, izabrao je ono što je, bukvalno, naše, ono što mi najbolje osjećamo i, zaista, nemamo obraza da kritikujemo druge ako ne kritikujemo sami sebe. Mislim da je to najveći potencijal naše predstave.“
Vanja Jovićević je takođe podijelila svoje utiske:
„Mora da priznam da je bilo nekih osuda od strane nekih ljudi i nekih kolega, kako mi to možemo da igramo, a ja sam u sebi osjećala: ‘Pa ja igram tebe, igram sve nas.’ Samo je pitanje ko na šta pristaje. Tako smo igrali i u predstavi, na šta to jedan glumac pristaje i u kojoj vrsti i dubini je očajanja da bi na kraju igrao u najosnovnijim uslovima koje mi, eto, nemamo. Tokom procesa nisam osjećala da iko od nas išta loše radi i da iko od nas pristaje na nešto što nije normalno ili moralno. Toliko sam uživala u radu. Kokan je čovjek koji ima jasnu ideju, zna šta hoće. S druge strane, imamo sjajan ansambl, koji je odlično odgovarao na zadatke, tako da, dok igram ovu predstavu, osjećam da igram istinu i vjerujem i sebi i kolegama.“
